Sjetva soli


Ovih dana putovah po Jugi.
Onako setno kako znam, putevima knjige.
Odavno nisam tako na krilima nečijih magičnih reči skoknula ili zaljubila se u neke gradove, države a nekad sam znala da se zaljubim u određene predele isključivo zbog neke knjige.

Eto npr Rusija. Neobjašnjiva je ta moja na momente izražena naklonost ka Rusima i konstantno držanje njihove strane naspram američke.
Nema tu pameti. Nema tu logike. Nema tu ničega.
i Nije da ima razuma biti veran Americi ali shvatih da se zaljubih u Rusiju u momentu kada su mi poniženi i uvređeni došli pod ruku.
I neka je ta Rusija Tolstoja, Dostojevskog i Puškina mračna, destruktivna i pesimistična, kada je književno bogata.
A to je Enough. Meni, bar.
Po Mađarskoj hodah na prozi Lajoš Zilahija a iako ni E od Engleske ne vidoh, želja da je posetim, veća je od svih sličnih jos od Austen&Shakespeare momenta.
Londonu se nisam mogla u potpunosti predati zbog Dikensa od čijeg trulog, prljavog i skeri prikaza ovoga grada sam bežala poput njegovih junakinja, uplašena da me tama i zlo ne odvuku.
Siromašnu i egzotičnu Indiju otkrio mi je i približio Luis Bromfild.Taj atak na sva čula, magično je preneo ovaj američki pisac najviše u kišama koje dolaze ali i u gorkom listu kao i sparnim nocima Bombaja.
Lepotu i svežinu jezera Komo, osetila sam daškom vetra iz pera Srđana Valjarevića a polako, evo već nekoliko godina šetam se Japanom od Murakami opsesivne ljubavi.


A Jugu- zemlju koje više nema, sada najviše volim da pohodim putem knjiga jer opcije za pohođenje bivse nam zemlje su se svele na sećanja koja blede, slike koje žute i priče koje gube nit...
Do Splita sam bila pre mesec dana. Zanimljivo je bilo putovati sa spontanim, casual ali na momente gorkim Stankovićem do ovoga grada.(Geopoetika)
Mala rupa na putu sačekala me je kada sam htela od Splita da skoknem do Niša putevima Konstantinovog raskršća, ali ova 'dečija' knjiga me je samo na kratko usporila.(Laguna)
Međutim, put do Sarajeva sa nekim osvrtanjem i na Beograd u romanu Muharema Bazdulja 'Sjetva soli' je bio daleko turbulentniji, setniji i intenzivniji.(Rende)

Mladi bosanski pisac koji me je podsetio stilom na pomenutog Valjarevića, vešto je poput iskusnog pisca ispleo priču koja samo naizgled se vrti oko 'fašističkog rođendana', intrigantnog događaja daleke 1986.godine.
Ovaj sjajni roman je ipak daleko više roman o gradu kojeg više nema, o prijateljstvu koje je prekinula jedna nepoznata tišina, o setnoj mladosti i ljubavi prema knjizi!
Sjetva soli koja glavnog junaka Janka Aleksića koji se putem Sarajeva upućuje na sahranu Mladena, druga iz detinjstva nakon više od dve decenije života u Beogradu ,ovde nije samo prosuta so koja je Janku omogućila da se spase rata i vojne obaveze, niti Odisejev pokušaj da se napravi ludim i izbegne Trojanski rat, niti Mladenov život pa ni taj ludi maskenbal koji je do dana današnjeg ostao pod velom neke tajne.
Ovde prosuta so,najviše se odnosi na jednu zajedničku prosutu so jer kako kaže Muharem, jednom kada se na zemlju poseje so,na toj zemlji ništa više živo ne može da nikne, ona je pusta i neplodna...
Ja sam najviše uživala u malim sarajevskim momentima,'Oslobođenju' za čije je čitanje trebao dvosoban stan, sastancima kraj hotela 'Beograd' i kafani pored koju su svi tada zvali Zemun, književnim momentima, mirisu hrane sa Baščaršije, upoređivanju sa BG i markama koje je Čola kupovao u Skoplju ne bi li se rešio telefonskog dvojnika(omiljeni deo).

Izvanredna knjiga!
Uživajte u malom odlomku a onda trk do biblioteke ili knjižare jer malo je ovakvih knjiga u poslednje vreme ili mene zaobilaze:)
Ako je ovo drugo, javite!
''Krenem desno, prema gradu, kako se govorilo. Na zidu zgrade u kojoj je nekad bio granap pisalo je Ch.Willa is hell. Grafit je izgledao star, ali ne toliko star da bih ga se mogao sjećati. Metar-dva iznad grafita stajala je zelena tabla na kojoj je bijelim slovima pisalo ime ulice: Gradačačka. Nema više u Sarajevu Palmira Togliattija. Gradić u sjevernoj Bosni zamijenio je talijanskog komunistu. Znao sam da su mnogim sarajevskim ulicama promijenjena imena, ali meni je najžalije bilo zbog moje ulice, zbog Palmira Togliattija. Nisam kao dječak pojma imao ko je bio Palmiro Togliatti. Čak sam zbog genitiva u imenu ulice jedno vrijeme mislio da mu je ime Palmir, a ne Palmiro; pošto sam znao da postoji ime Almir, bilo mi je logično da postoji i Palmir. Poslije mi je postao na neki način drag. Volio sam svoju ulicu, pa mi je bio drag i čovjek po kojem je dobila ime. Bio je zanimljiv i opasan tip, tako mi se barem čini iz onog što sam čitao o njemu: komunistički idealista koji kasnih dvadesetih i ranih tridesetih godina dvadesetog vijeka putuje po Evropi poput lika iz priča Danila Kiša, u Španskom građanskom ratu po Staljinovim naredbama učestvuje u likvidaciji trockista, prvih godina drugog svjetskog rata je u Sovjetskom Savezu, poslije rata ministar pravde u talijanskoj vladi i Titov prijatelj, a umire na Jalti, famoznoj Jalti gdje su dvadeset godina ranije Staljin, Churchill i Roosevelt podijelili Evropu na utjecajne sfere. Dok je sredinom tridesetih bio član sekretarijata Kominterne, koristio se lažnim imenom Ercole Ercoli. Prva e-mail adresa koju sam si napravio tamo negdje pred kraj devedesetih bila je ercole.ercoli@yahoo.com.''

Коментари

Nevena каже…
drago mi je da sam te našla:)
kupujem knjigu. od poniženih i uvređenih, preko splita i koma, sve knjiga do knjige i pisca koje bih spomenula, da me neko pita.
samo bi dodala Borisa Akunjina.
uživaj!
Ana каже…
zadovoljstvo je obostrano:)
vidis,Akunjina nikako da uzmem ali ako smo se kod svih ovih poklopile, verujem da bih konacno mogla i od njega neku da istrazim!:)
pozz
Đorđe Kalijadis каже…
Njegova zbirka priča "Čarolija" je mnogo dobra. Eto, čisto jedna preporuka. Prijatno mesto ovaj tvoj blog.
Ana каже…
E pa baš mi je Drago da ti je prijatno ovde kod mene;)
A za preporuku hvala punoo!Nisam znala tj otkrila da još nešto njegovo mogu da nađem kod nas..Nalazim obavezno i javljam utiske!

Najviše ste čitali