Zakotrljah se u Istanbul (Istanbulsko kopile, Elif Šafak)

Miholjsko leto? Da, da, a onda je mrmot zamotao čokoladu u foliju. Septembar je ostao veran sebi. Tmuran, hladnjikav i kišan. 

Idealan za lenčarenje, izležavanje, čitanje, sanjarenje, slowmotion... s kreveta u fotelju, a odatle u grad koji je pun boja, mirisa, ukusa, zvukova. Grad u koji ću se vratiti još minimum dvaput.

Na prvi pogled lagana literatura, knjiga "Istanbulsko kopile", mlade spisateljice Elif Šafak (42) - koja je relativno nepoznata u našoj sredini iako ima internacionalno ime i niz književnih nagrada, je prevashodno jedna duhovita, ženska knjiga koja sa jednostavnošću ponire u dubinu odnosa, a da pritom ne stvara težinu, grč u stomaku. Elif koja je rođena u Strazburu, veliki deo života je "lutala" s jednog kraja zemlje na drugi, od Madrida preko Amana, Londona, do Istanbula, a potom i Amerike u kojoj je magistrirala na temu položaja žene u islamskom svetu.


U svojoj najpoznatijoj knjizi, "Istanbulsko kopile", Elif je radnju smestila u moderan Istanbul, ali u jednu neobičnu sredinu kao što je porodica Kazandži, u kojoj zbog tajanstvenog prokletstva svi muški članovi porodice umiru veoma mladi tako da je kuća puna nekoliko generacija žena. U tu sredinu, stiže rođaka američko-jermenskog porekla Armanuš koja unosi svež dah ali i nemir jer odjednom na površinu kreću da izranjaju dugo čuvane porodične tajne. 



"Istanbulsko kopile" je puna mirisa i ukusa Istanbula. Dok čitate ovu knjigu slike polako kreću da prave film u kojem vi prolazite ulicom Istakal ili preko mosta Galata praćeni mirisima badema, lala, nara, pistaćija, kurkume upoznajući mladu Asju Kazandži koja živi u kući sa majkom, tetkama, bakom i prabakom koje spadaju u najrazličitije i najzanimljivije žene koje ste mogli da upoznate. 

Asjina mama je lepa, zanosna i buntovna Zeliha koja ima salon za tetovaže, tu je tetka Banu koja je odskoro otkrila da je vidovita i koja najviše voli da priča sa džinom, zatim tetka Feride koja od mlađih dana ima hipohondriju i sitne psihičke probleme koje rešava farbanjem kose u najegzotičnije boje, baka Gilsim i stara Majčica, baka-maćeha kojoj se pamćenje već gubi. U jednu takvu porodicu koja krije ko je otac Asje, stiže rođaka koja želi da poseti kuću koja je nekad pripadala njenoj baki Šešum koja je iz tog istog Istanbula otišla neposredno nakon jermenskog holokausta. 

"Boravak ovde je prava avantura. Grad je divan. Po mnogo čemu liči na San Francisko: brdovite ulice, nepresstani vetar s mora i magla, i boemska lica na neočekivanim mestima. Pravi urbani lavirint. Više od jednog grada, kao gradovi u gradu. Uzgred, kuhinja je fantastična. Svaki Jermen bi ovde bio kao u raju..."

Iako je u fokusu porodica Kazandži, a pogotovo najmlađa Asja (20), roman je posvećen i jermenskom holokaustu, odnosno masovnoj deportaciji Jermena koja se desila između 1915. i 1917. godine kada su mladoturske vlasti prisilile milionsko jermensko stanovništvo da se iseli iz tadašnjeg Osmanijskog cartsva. 

Suptilno i krajnje iskreno Elif je pokazala da današnji Turci uglavnom ne znaju šta se desilo Jermenima u 19. veku. Da, saosećaju i potreseni su, ali većina će tvrditi da se to desilo u prošlosti kojoj niko od njih nije pripadao i da ne razumeju kako potomci Jermena u dalekoj Americi i dalje gaje mržnju prema jednom narodu koji nije tada živeo niti rukovodio sudbinom jermenskim porodica (ne znam zašto ali ovo zvuči više nego balkanski i krajnje poznato).  

"Armanuš je polako sinulo da najverovatnije čeka priznanje krivice, ili u najmanju ruku izvinjenje. Ali do izvinjenja nije došlo, ne zato što nisu saučestvovale s njom, jer izgleda zaista jesu - već stoga što nisu videle nikakvu vezu između sebe i počinicala tih zločina. Za Jermene, vreme je ciklus u kojem se prošlost ovapločuje u sadašnjosti, a sadašnjost rađa budućnost. Za Turke, vreme je isprekidana linija - prošlost se završava u jednoj određenoj tački, a sadašnjost počinje s novom crticom, a između nema ničega, osim prekida."

Iako su mi na kraju zasmetali neki detalji koji su bili suviše očekivani, banalni, to nije poništilo činjenicu da ova knjiga nije trivijalno delo, već jedno od zanimljivijih koje sam pročitala. U krajnem slučaju, svaka knjiga koja vas na tren preseli u Istanbul je vredna čitanja.

"Volim da šetam ovim ulicama izjutra, s večeri, a onda i noću kada sam nacvrcan i veseo. Volim da nedeljom doručkujem s prijateljima na Bosforu, volim da koračam sam u gomili sveta. Zaljubljen sam u haotičnu lepotu ovoga grada, u njegove feribote, muziku, priče, u njegovu tugu, njegove boje i crni humor..."   

Коментари

Unknown каже…
Pre neki dan sam pročitala knjigu ,,Poslednji voz za Istanbul'' čija je radnja delimično smeštena u istanbul za vreme Drugog svetskog rata. Možda bi nakon ove knjige bila pravi izbor za čitanje. Svaka knjiga ima neke detalje koje možemo predvideti, kao i neke stari koje ne bismo smestili u tu priču, ali o tome odlučuje pisac...Ipak mi ulazimo u njegov/njen svet :)
Ana каже…
Hej, pa nisam čula za tu knjigu, hvala za predlog! slažem se, to je kao sa filmom, nismo mi režiseri/pisci, to je njihova vizija, nama može samo da se svidi ili ne...:)

Najviše ste čitali