KRAJ SEZONE: Cigani lete u nebo / Klošmerl / Rodoljupci

Cigani lete u nebo - Pozorište na Terazijama, režija Vladimir Lazić (premijera 2004.)

Kada se svetla ugase u raskošnom Pozorištu na Terazijama, te prođe prva scena sa razigranim Cigankama koje ne veruju pričama stare Izergil, što kaže moja Maja vi vidite samo njega - Bosiljčića.

Čisto za napomenu, ni ja, niti Maja nismo u tom mnogoljudnom fan klubu dotičnog glumca. Čak naprotiv, još od njegovog debija osećamo neku antipatiju prema njemu koja se najviše bazira na utisku da su Ivanu uloge lepotana koji zavode mlade i naivne devojke najveći domet u istoriji televizije i filma. Možda je za to kriva Mir-Jam ili neki naš neobjašnjivi unutrašnji osećaj koji se bazira na individualnom instiktu ali tako je već neko vreme.

Tačnije, do tristotog izvođenja čuvenog mjuzikla Cigani lete u nebo, nastalog prema motivima iz pripovetke Maksima Gorkog "Makar Čudra".

Jer, kada Ivan izađe iz mraka bine praćen dimnom maglom, odeven u bundu, sve sa zift crnom kosom i bradom, te podvikne u skladu sa likom kradljivca konja, tog čuvenog Lojka Zobara kome su ponos, smelost i svet divljine kao i mogućnost da voli koju god poželi ali i ostavi je kad mu se prohte, bit dok ne upozna Ciganku Radu, shvatate da možda Ivan nije glumac za tv, već glumac za mjuzikle.



On je toliko dominantan, ubedljiv i uverljiv, posebno kada zapeva ili se suprotstavi da često zaboravite koliko je mjuzikl - a posebno ovaj u kome su opevane najlepše ruske pesme uz nezaboravnu koreografiju Krunoslava Simića i fenomenalne kostime Snežane Šimić, zahtevan i iscrpljujuć, te da su i ostali -  očaravajuća Milena Vasić, sjajni epizodni Turalija ali i neprepoznatljivi Vujke kao i baletani na čelu sa Gromlićem, ansambl koji zaslužuje ovako jedinstven jubilej, masu koja egzaltirano aplaudira i viče BRAVO!

Dva i po sata ovi ljudi će vas držati budnim, raspevanim i impresioniranim ali i u ubeđenju da je zemlja za te nomade stvarno pretesna i da takvi likovi samo i mogu "da lete u nebo".

Klošmerl - Beogradsko dramsko pozorište, režija Kokan Mladenović 

(premijera 2018.)

Kada tokom predstave imate utisak da je ovo nešto potpuno drugačije što ste do sada videli u teatru, te da su scenografija i izbor kostima savršeni, kao i da je ovo najbolja uloga Pauline Manov u njenoj pozorišnoj karijeri, ali da je opet nešto "trulo u državi Danskoj", evidentno je da je režiser - u ovom slučaju Kokan Mladenović, zagrizao prevelik kolač i prosto propustio šansu da priču dovede do vrhunca.



Roman Gabrijela Ševaljea Klošmerl, ova satirična novela o malom (izmišljenom) gradu koji nosi vrlo simboličan naziv, u kome predsednik opštine u želji da pokaže koliko je progresivan njegov grad, gradi trivijalan i moderan pisoar - i to ispred katoličke crkve, iako datira čak iz perioda pre II. svetskog rata i dan, danas je aktuelan i izgleda kao da je napisan nadahnut srpskim društvom koje je samo po sebi teatar apsurda.

Naravno kako to inače biva u pohlepnim, prostim i vrlo neučenim sredinama, taj "spomenik" pokreće niz konflikta, korumpiranih dogovora i situacija koje će građane Klošmerla dovesti ni manje ni više do građanskog rata. Zvuči poznato?


Ono što je stvarno neobično i krajnje moderno je scena - svi akteri priče su mahom odeveni u neutralne crne kostime, delovi su dodatno naglašeni pevanjem i govorom tela dok je sam grad predstavljen kroz idiličnu i autentičnu maketu koju prati i video bim. Ali to i Paulina jedini su pozitivni utisci ( i ostatak glumačke ekipe na čelu sa Vesnom Čipčić nije loš ali u senci Manove) ove moderne predstave kojoj je najviše po sebi zasmetala priča kojoj je falio logičan i realan epilog.

Rodoljupci - Narodno pozorište, režija Andraš Urban (premijera 2015.) 


Sterija, po mnogima naš naveći komediograf rođen u Vršću 1806., napisao je gorku priču Rodoljupci inspirisan sukobom Mađara i Srba daleke 1848. godine kada se u njegovom rodnom mestu dogodila mađarska bura protiv austrijske vlasti. Doduše Sterija ovo delo nikada nije završio ali i pet činova koliko je napisao o lažnim patriotama čija priroda ispliva u teškim vremenima kada se vlast menja, bilo je dovoljno umetnicima da delo pretvore u snažne satirične drame.

Urban svestan da smo Rodoljupce gledali u nekoliko izvedbi, te da nam je potrebno "osveženje" odlučuje da komad prikaže u modernoj verziji sa interesantnim i čestim muzičkim intermezzom glavnih aktera. Te pesme pojačavaju pravo lice tih "malih" ljudi koji se pretvaraju u bezdušne pljačkaše i grabljivce koji vrlo lako menjaju strane zarad sopstvene koristi. I to bez karikiranja ili parodiranja, što je retkost na našoj pozorišnoj sceni. Jedini izuzetak po meni je Važno je zvati se Ernest na maloj sceni NP-a u kojoj je Shakespeare u granicama normale iskarikiran.

Glumački ansambl je perfektan! Od predstava Šine, Rođeni u Yu, Glembajevi, Ivanov i Metamorfoze, nisam gledala bolju ekipu. Teško je izdvojiti bilo koga, svi su zaslužili jedno veliko stojeće BRAVO. 

Ejdus je neprikosnoven i toliko jedinstven u svom fokusu, dikciji i ekspresiji da je to van svakog komentara, Beštić i Lukićka su dali i 200% oznojivši se na bini dok su gromoglasno pevali i u transu igrali, dok je iskusna Nela Mihajlović takođe briljirala i ostvarila jednu od svojih najboljih uloga. 

Коментари

Najviše ste čitali